Osvrt na "AMANet MREŽU"
BEHAR (časopis za kulturu i društvena pitanja) 117-118
Str. 168 - http://behar.hr/arhiv/Behar-117-118.pdf
PRIKAZI I KRITIKE
NITI I BITI – Sudbonosna tkanja
Enes Topalović: «AMANet MREŽA», roman, TDK Šahinpašić, Sarajevo 2011.
Piše: Mirsad Bećirbašić
Roman “AmaNet mreža“ Enesa Topalovića pripada onoj rije-
tko vrijednoj literaturi kojoj se znatiželjno vraćamo. Poslije sva-
kog čitanja učini nam se da je u polifoniji značenja propuštena
dionica koja traži izdvajanje, kako bi se kontekst sagledao iz
nekog drugog rakursa. U grafici naslova funkcionalna je igra
slova, riječi, vizualni nagovještaj ondašnjeg i ovovremenog.
Glavni junak je narator Aras Bahto koji se sa porodicom uspi-
jeva prebaciti, zbog atavističkih prijetnji četničkih kama u Norve-
šku, sa ženom Verom i dvoje djece, sinom Amarom i kćerkom
Nejrom. Iako doškolovavanjem stiče certifikat koji odgovara nje-
govom zvanju u domovini (profesor književnosti) radi kao taksti-
sta. Žena ga napušta i odvodi djecu koju joj je dodijelio pravni
sistem Norveške na nepoznatu adresu. Pronaći svoju djecu
postaje bitni smisao Arasove egzistencije. Zbližava se sa profeso-
ricom antropologije Sofie Bakke, koja je boravila u Bosni, proble-
matski izučavajući evropske muslimane. Njihove sudbine se pre-
pliću u jedinstvenu priču o ljubavi, o roditeljstvu, o Bosni...
Unutar osnovne radnje su Arasove pripovijetke. Daje ih na
čitanje Sofie. Svaka od tih priča ima analogna značenja sa Araso-
vom svakodnevnošću, odnosno osvjetljava svu složenost karakte-
ra našeg čovjeka formiranog kako poviješću, tako i agresijom.
“I prije rođenja izvjesnom i neizvjesnom dramaturgijom gena i
povijesnih krivulja, sudbina se uplete u kojekakve mreže. A i
poslije, čim prvi put zaplače, život bez njih manje-više ne može,
čak se vremenom ta čvornata drmusanja, ukrštanja i krivuljanja
još razgranaju i namnože, isplete ih se još veći broj, te nas
ogrnu kao komadi odjeće. Pa često imamo više na sebi nego u
duši i u glavi ...često se ne zna šta je pogubnije, biti u mreži ili
van nje...“ (str. 137).
U priči “Dženet“ iskazana je oda zavičaju, jedna od najekspre-
sivnijih u novijoj literaturi: “Bosna je prelijepa zemlja. Puna šumo-
vitih brda, brzih rijeka, travnatih livada i ravnica. Tu svakakva
hrana uspijeva. Žitarice, povrće, voće i sve što ljudima treba. U
mom selu svi su imali kokoši, ovce, krave, konje... Koliko je kome
šta trebalo. Ja sam imao krasan voćnjak, pun trešanja, jabuka,
krušaka, šljiva, oraha i svakojakog drugog voća. Između stabala
tekao je potok pun najukusnije ribe na svijetu koja se zove
pastrmka. Tu je najljepše baš pored potoka, u hladovini, ispod
jabuke senabije koja se svake godine od teška ploda savijala do
zemlje. Ja sam često ležao pod njom na travi, u merakli hladovi-
ni, slušao kako potok žubori, i ležeći brao mirisne jabuke ...“.
Ali izgon iz dženeta, ima povode u institucionalno sistemat-
skom odgajanju zaborava (izgoni 1905. g., 1914. g., 1941. g.,
1992. g.) prije svega kroz sadržaje obrazovnih programa, i svoj-
stvene (a pokazuje se, nedopustive) lakovjernosti bošnjačkog
naroda. Islam je osnovna koheziona snaga postojanja i opstanka
Bošnjaka. A, znano je, u vjeri i ljubavi, prisile nema.
U priči “Okan“ Bogumili odbijaju da se odreknu vjere i poko-
re volji križarske “Svetosti“. No, istinsko prosvjetljenje donosi
Okan, dijete kao briljantna reminiscencija na najmlađu monotei-
stičku vjeru. “Niko nije tjerao Bogumile, da se njegovoj uzvišenoj
poruci poklone, oni su samo slušali glas svoga hafiza od četiri
godine... i Muhamedove a.s. upute (str. 34). Sublimat djelotvor-
nosti vjere personificiran je u hafizu Ademu Demirliću s kojim je
Arasa upoznala Sofie i sa čijom se suprugom Nafija-hanumom
zbližila dok je radila na istraživanju bosanskog naroda, Bošnjaka.
Poslije tragične sudbine svoje žene kakvu su doživjele mnoge
Bošnjakinje, predaje se vjeri. Hafiz je dostojanstvenik amaneta
(emaneta) jer amanet je i dar koji čuva vrijednost ako je dijelimo
sa onima kojima je utjeha i sveta riječ potrebna. Sveta riječ, kad
je potrebno i melem-dodir, djelotvornost je amaneta za sve
ljude i za sve prilike, jer bolest i patnja samu sebe održavaju sve
dok ne ustuknu pred Dobrotom, uzdanjem u Dobro i činjenjem
Dobra.
Primjer institucionalizirane marginalizacije i negiranja
Bošnjaka, nalazimo u priči “Očev nauk“. Ostanak najboljeg đaka
Vojne akademije u armiji ex-Jugoslavije bilo je nacionalno
opredjeljenje. Mustafa Bahto odbija, po cijenu da izgubi oficir-
sku karijeru, da se izjasni kao Srbin odnosno Hrvat.
...“ Vi muslimani ste poturčeni Srbi, ili Hrvati, i nema tu disku-
sije. Potpiši to i da završimo.
-Ne mogu druže pukovniče!...
...Ne mogu potpisati da sam nešto što nisam....
...Sačekaćeš našu odluku vani, Mustafa.
I ja poslušno izađoh na hodnik. .. Najbolji Titov pitomac koji
je trebao dobiti zlatni sat i poklon pištolj od samog maršala je
izašao praznih ruku...
...-Bi li potpisao da si “neopredijeljen“, da završimo sa ovim,
Mustafa?- upita me profesor Barić, dok me je pukovnik Janković
strijeljao očima.
Bih! – odgovorih, zamolivši Allaha za oprost...“
Duhovna sloboda Arasu nije data, ona je osvojena prekora-
čenjem najtanje niti koja dijeli život i smrt. Zadrhte koraci kada
se prelaze mostovi preko Drine, preko kojih vode putevi ka
mezarjima. Mostovi kojima je Andrić izrekao hvalospjev, skratit
će put krstašima. A izmicanje smrti obavezuje, prije svega iznala-
ženjem vitalnog produžetka života, vlastitog života, prije svega,
kroz egzistenciju djece. Prividi i zablude efektno su dočarani
izdajstvom supruge čije ime cinizmom oslobađa okove brižljivo
odgajanih zabluda: psi pušteni sa lanca. Kada nam nošenje zavi-
čaja sa sobom i u sebi prestane biti svjetlonosna sjenka, postaje
čežnja, čije je ispunjenje neodgodivo kao potreba za vodom. Da
bi se putovalo (nastavilo živjeti) mora se dotaći, opipati uspome-
na i izgovoriti zavjet pripadanja. Morao je Aras kroz sudbinu ime-
njaka da proživi vlastiti, mogući scenarij povratka kroz priču
“Mjesto“.
Povratnika administracija obavještava da dokumenti o rođe-
nju, boravku i sl. više ne vrijede, jer je Foća preimenovana u Srbi-
nje, a to znači da povratnik više i ne postoji. No, ta presuda osu-
đeniku na nestanak daje samo dodatnu snagu da se nađe u pro-
storu u kojem je prohodao, izgovorio maternje riječi, u dvorištu
u kojem je odrastao, u kojem postavlja šator pred očima uljeza,
koji zatečeni njegovom hrabrošću i upornošću, dopuštaju da iz
šatora gleda svoju kuću.
“...Gubi se iz ovog dvorišta, ako oćeš da ti je glava živa! – pro-
dera se brkalija. Aras je mirno sjedio i kao da se smješkao. Stara
kresnu očima i stade ispred cijevi.
-Skloni se, beno stara! –izdera se brkalija.
-Preko mene mrtve, Stojane! Dosta je bilo ubijanja – odreza
stara....
...Bogati, koliko misliš ođe ostati? - ne izdrža da ga ne upita.
On je samo pogleda sa osmjehom.
Ovo je moje mjesto, moja kuća i moja zemlja - reče i zašuta.
Isto uradi i stara.
( str. 96).
Topalovićevo pripovjedačko umijeće je najreprezentativnije
kada ključne poruke izražava lapidarno. Iza lapidarnosti ostaju
prostori fundamentalnih čovjekovih postupaka i osobina. Nave-
deni dijalog izkazuje kosmičku istinu o domu, o pripadnju, o
izvoru čiji je žubor (govor) rječit upravo zovom (u bilo kojem
dijelu svijeta se zaticao) onog što je kušao izvor. Onu istinu o
domu u kojoj nema mjesta spokojstvu i harmoniji za ukućane
koji su to postali na prisilama izgnanstva. Uostalom, u umreže-
nom svijetu i pravda ima svoje niti pa će mučitelj (Radosav, u
priči “ San“, str. 62) okončati u patnjama koje je namijenio logora-
šima čijim je životima gospodario.
Dakle, osvojena sloboda se izkazuje odnosom prema sebi.
Arasovi monolozi obiluju ironijom. (“....Nejma tih konjskih snaga
koje bi mogle svako jutro, u četiri, prije svakog normalnog pijet-
la, ustati, umiti se ili ne umiti, nešto u zobnicu staviti, u papir par
kriški zamotati, upaliti mašinu i cijeli dan jahati. Tako to rade
bosanski vitezovi u Skandinaviji“, str. 9, ili ....“ To zagledanje u
ogledalo bilo je moje jedino svjesno sujevjerje koje sam naivno
ili ne, umjesto jutarnje molitve prakticirao. Prororčki ili ne, s
nadom ili bez nje....sudeći po silnicama iz zjenica ovaj dan bi tre-
bao biti povijesni, kao i svaki drugi, samo što se većina drugih
brzo zaboravi, a ovaj bi se trebao tom truhlom zaboravu ipak
oteti, i negdje zapisati.“ (str. 162). No, nema ironije, u odnosu
prema djeci ili Sophi. Ironiju zamjenjuju lirski pasaži. Iz priče u
priču (kroz koje Aras - narator upoznaje sam sebe, kao što ga
upoznaje i Sophie) iz susreta u susret, Sophi i Aras postaju bliski,
elementarno i duhovno. I Sophi traži načina da vrati dijete samo
što ta izgubljenost naravno ima sasvim drugačiji uzrok (droga).
Od očuha do očuha, vremenom, rasla je potreba Arasove djece,
sina Amara i kćerke Nejre za ocem. Metafora Arasove bolesti ima
završetak u simbolici budućnosti: susret sa djecom i očuvanje
imena.
“...Meni su javili iz centrale da je neko, pod prezimenom
Bahto, sa ove adrese naručio taksi – bio je uporan moj tvrdi nor-
veški, ni blizu tečan. - Mora da je neka greška - unervozi se glas
iz interfona. - A možda i nije – rekoh isprekidano. - I moje prezi-
me je Bahto. Dugo se ništa nije čulo. Neko gluho doba, svemir-
sko. Bezgriješno. Potom je nešto zatutnjalo, otprilike na petom
spratu. Nešto se odronulo u nečijem srcu....Moje bolesno srce je
jedva klipsalo stepenicama. ...Na već otvorenim vratima je stajao
momak sa crnim kovrdžama....“ ( str. 211). Sudbina je u imenu.
Amar je dugovječni i ljubav, Neira ja svjetlost.
Izvan korica knjige, a njenim povodom, šta nam obavještava
amanet? Žmirka li njegova svjetlost, je li se umorila od bdijenja,
objedinjuje li antropologiju drugačijeg u samosvijest, u opsta-
nak, u mudrosti preživljavanja? Prvi bljesak će osvijetliti da u pro-
gramima osnovnih škola, u nastavnom predmetu književnosti,
nema Bosne i Hercegovine. Drugi bljesak će naći dokaze o dale-
kosežnom ulaganju dvoglave aždahe u turbo kulturu. Treći blje-
sak.... četvrti bljesak.... Opravdanje i izgovora nema. Ima načina,
valjda najzad i samosvijesti, samopoštovanja, da se ne ponovi
1992 .godina. A ako se ponovi, antropolozi neće imati prilike da
upoznaju žive uzorke, ma kakvu ljubav gajili prema njima.
“AmaNet mreža“ Enesa Topalovića djelo je epske širine koja
ponire, kroz osobnosti likova, u povijesno tkivo i zbilju. A svako
vrijedno književno djelo izmiče svim “izmima“ koji i inače, nisu
ništa drugo nego akademske poštapalice. U novijoj BiH knjiže-
vnosti “AmaNet mrežu“ treba ubrojiti među najznačajnija pro-
zna ostvarenja s obzirom na psihološko socijalnu dramatiku
romana.