BEHAR (časopis za kulturu i društvena pitanja) 117-­118

Str. 168 -  http://behar.hr/arhiv/Behar-117-118.pdf

PRIKAZI I KRITIKE

NITI I BITI – Sudbonosna tkanja

Enes Topalović: «AMANet MREŽA», roman, TDK Šahinpašić, Sarajevo 2011.

Piše: Mirsad Bećirbašić

Roman “AmaNet mreža“ Enesa Topalovića pripada onoj rije-

tko vrijednoj literaturi kojoj se znatiželjno vraćamo. Poslije sva-

kog čitanja učini nam se da je u polifoniji značenja propuštena

dionica koja traži izdvajanje, kako bi se kontekst sagledao iz

nekog drugog rakursa. U grafici naslova funkcionalna je igra

slova, riječi, vizualni nagovještaj ondašnjeg i ovovremenog.

Glavni junak je narator Aras Bahto koji se sa porodicom uspi-

jeva prebaciti, zbog atavističkih prijetnji četničkih kama u Norve-

šku, sa ženom Verom i dvoje djece, sinom Amarom i kćerkom

Nejrom. Iako doškolovavanjem stiče certifikat koji odgovara nje-

govom zvanju u domovini (profesor književnosti) radi kao taksti-

sta. Žena ga napušta i odvodi djecu koju joj je dodijelio pravni

sistem Norveške na nepoznatu adresu. Pronaći svoju djecu

postaje bitni smisao Arasove egzistencije. Zbližava se sa profeso-

ricom antropologije Sofie Bakke, koja je boravila u Bosni, proble-

matski izučavajući evropske muslimane. Njihove sudbine se pre-

pliću u jedinstvenu priču o ljubavi, o roditeljstvu, o Bosni...

Unutar osnovne radnje su Arasove pripovijetke. Daje ih na

čitanje Sofie. Svaka od tih priča ima analogna značenja sa Araso-

vom svakodnevnošću, odnosno osvjetljava svu složenost karakte-

ra našeg čovjeka formiranog kako poviješću, tako i agresijom.

 “I prije rođenja izvjesnom i neizvjesnom dramaturgijom gena i

povijesnih krivulja, sudbina se uplete u kojekakve mreže. A i

poslije, čim prvi put zaplače, život bez njih manje-više ne može,

čak se vremenom ta čvornata drmusanja, ukrštanja i krivuljanja

još razgranaju i namnože, isplete ih se još veći broj, te nas

ogrnu kao komadi odjeće. Pa često imamo više na sebi nego u

duši i u glavi  ...često se ne zna šta je pogubnije, biti u mreži ili

van nje...“ (str. 137).

U priči “Dženet“ iskazana je oda zavičaju, jedna od najekspre-

sivnijih u novijoj literaturi: “Bosna je prelijepa zemlja. Puna šumo-

vitih brda, brzih rijeka, travnatih livada i ravnica. Tu svakakva

hrana uspijeva. Žitarice, povrće, voće i sve što ljudima treba. U

mom selu svi su imali kokoši, ovce, krave, konje... Koliko je kome

šta trebalo. Ja sam imao krasan voćnjak, pun trešanja, jabuka,

krušaka, šljiva, oraha i svakojakog drugog voća. Između stabala

tekao je potok pun najukusnije ribe na svijetu koja se zove

pastrmka. Tu je najljepše baš pored potoka, u hladovini, ispod

jabuke senabije koja se svake godine od teška ploda savijala do

zemlje. Ja sam često ležao pod njom na travi, u merakli hladovi-

ni, slušao kako potok žubori, i ležeći brao mirisne jabuke ...“.

Ali izgon iz dženeta, ima povode u institucionalno sistemat-

skom odgajanju zaborava (izgoni 1905. g., 1914. g., 1941. g.,

1992. g.) prije svega kroz sadržaje obrazovnih programa, i svoj-

stvene (a pokazuje se, nedopustive) lakovjernosti bošnjačkog

naroda. Islam je osnovna koheziona snaga postojanja i opstanka

Bošnjaka. A, znano je, u vjeri i ljubavi, prisile nema.

U priči “Okan“ Bogumili odbijaju da se odreknu vjere i poko-

re volji križarske “Svetosti“. No, istinsko prosvjetljenje donosi

Okan, dijete kao briljantna reminiscencija na najmlađu monotei-

stičku vjeru. “Niko nije tjerao Bogumile, da se njegovoj uzvišenoj

poruci poklone, oni su samo slušali glas svoga hafiza od četiri

godine... i Muhamedove a.s. upute (str. 34). Sublimat djelotvor-

nosti vjere personificiran je u hafizu Ademu Demirliću s kojim je

Arasa upoznala Sofie i sa čijom se suprugom Nafija-hanumom

zbližila dok je radila na istraživanju bosanskog naroda, Bošnjaka.

Poslije tragične sudbine svoje žene kakvu su doživjele mnoge

Bošnjakinje, predaje se vjeri. Hafiz je dostojanstvenik amaneta

(emaneta) jer amanet je i dar koji čuva vrijednost ako je dijelimo

sa onima kojima je utjeha i sveta riječ potrebna. Sveta riječ, kad

je potrebno i melem-dodir, djelotvornost je amaneta za sve

ljude i za sve prilike, jer bolest i patnja samu sebe održavaju sve

dok ne ustuknu pred Dobrotom, uzdanjem u Dobro i činjenjem

Dobra.

Primjer institucionalizirane marginalizacije i negiranja

Bošnjaka, nalazimo u priči “Očev nauk“. Ostanak najboljeg đaka

Vojne akademije u armiji ex-Jugoslavije bilo je nacionalno

opredjeljenje. Mustafa Bahto odbija, po cijenu da izgubi oficir-

sku karijeru, da se izjasni kao Srbin odnosno Hrvat.

...“ Vi muslimani ste poturčeni Srbi, ili Hrvati, i nema tu disku-

sije. Potpiši to i da završimo.

-Ne mogu druže pukovniče!...

...Ne mogu potpisati da sam nešto što nisam....

...Sačekaćeš našu odluku vani, Mustafa.

I ja poslušno izađoh na hodnik. .. Najbolji Titov pitomac koji

je trebao dobiti zlatni sat i poklon pištolj od samog maršala je

izašao praznih ruku...

...-Bi li potpisao da si “neopredijeljen“, da završimo sa ovim,

Mustafa?- upita me profesor Barić, dok me je pukovnik Janković

strijeljao očima.

Bih! – odgovorih, zamolivši Allaha za oprost...“

Duhovna sloboda Arasu nije data, ona je osvojena prekora-

čenjem najtanje niti koja dijeli život i smrt. Zadrhte koraci kada

se prelaze mostovi preko Drine, preko kojih vode putevi ka

mezarjima. Mostovi kojima je Andrić izrekao hvalospjev, skratit

će put krstašima. A izmicanje smrti obavezuje, prije svega iznala-

ženjem vitalnog produžetka života, vlastitog života, prije svega,

kroz egzistenciju djece. Prividi i zablude efektno su dočarani

izdajstvom supruge čije ime cinizmom oslobađa okove brižljivo

odgajanih zabluda: psi pušteni sa lanca. Kada nam nošenje zavi-

čaja sa sobom i u sebi prestane biti svjetlonosna sjenka, postaje

čežnja, čije je ispunjenje neodgodivo kao potreba za vodom. Da

bi se putovalo (nastavilo živjeti) mora se dotaći, opipati uspome-

na i izgovoriti zavjet pripadanja. Morao je Aras kroz sudbinu ime-

njaka da proživi vlastiti, mogući scenarij povratka kroz priču

“Mjesto“.

Povratnika administracija obavještava da dokumenti o rođe-

nju, boravku i sl. više ne vrijede, jer je Foća preimenovana u Srbi-

nje, a to znači da povratnik više i ne postoji. No, ta presuda osu-

đeniku na nestanak daje samo dodatnu snagu da se nađe u pro-

storu u kojem je prohodao, izgovorio maternje riječi, u dvorištu

u kojem je odrastao, u kojem postavlja šator pred očima uljeza,

koji zatečeni njegovom hrabrošću i upornošću, dopuštaju da iz

šatora gleda svoju kuću.

“...Gubi se iz ovog dvorišta, ako oćeš da ti je glava živa! – pro-

dera se brkalija. Aras je mirno sjedio i kao da se smješkao. Stara

kresnu očima i stade ispred cijevi.

-Skloni se, beno stara! –izdera se brkalija.

-Preko mene mrtve, Stojane! Dosta je bilo ubijanja – odreza

stara....

...Bogati, koliko misliš ođe ostati? - ne izdrža da ga ne upita.

On je samo pogleda sa osmjehom.

Ovo je moje mjesto, moja kuća i moja zemlja - reče i zašuta.

Isto uradi i stara.

( str. 96).

Topalovićevo pripovjedačko umijeće je najreprezentativnije

kada ključne poruke izražava lapidarno. Iza lapidarnosti ostaju

prostori fundamentalnih čovjekovih postupaka i osobina. Nave-

deni dijalog izkazuje kosmičku istinu o domu, o pripadnju, o

izvoru čiji je žubor (govor) rječit upravo zovom (u bilo kojem

dijelu svijeta se zaticao) onog što je kušao izvor. Onu istinu o

domu u kojoj nema mjesta spokojstvu i harmoniji za ukućane

koji su to postali na prisilama izgnanstva. Uostalom, u umreže-

nom svijetu i pravda ima svoje niti pa će mučitelj (Radosav, u

priči “ San“, str. 62) okončati u patnjama koje je namijenio logora-

šima čijim je životima gospodario.

Dakle, osvojena sloboda se izkazuje odnosom prema sebi.

Arasovi monolozi obiluju ironijom. (“....Nejma tih konjskih snaga

koje bi mogle svako jutro, u četiri, prije svakog normalnog pijet-

la, ustati, umiti se ili ne umiti, nešto u zobnicu staviti, u papir par

kriški zamotati, upaliti mašinu i cijeli dan jahati. Tako to rade

bosanski vitezovi u Skandinaviji“, str. 9, ili ....“ To zagledanje u

ogledalo bilo je moje jedino svjesno sujevjerje koje sam naivno

ili ne, umjesto jutarnje molitve prakticirao. Prororčki ili ne, s

nadom ili bez nje....sudeći po silnicama iz zjenica ovaj dan bi tre-

bao biti povijesni, kao i svaki drugi, samo što se većina drugih

brzo zaboravi, a ovaj bi se trebao tom truhlom zaboravu ipak

oteti, i negdje zapisati.“ (str. 162). No, nema ironije, u odnosu

prema djeci ili Sophi. Ironiju zamjenjuju lirski pasaži. Iz priče u

priču (kroz koje Aras - narator upoznaje sam sebe, kao što ga

upoznaje i Sophie) iz susreta u susret, Sophi i Aras postaju bliski,

elementarno i duhovno. I Sophi traži načina da vrati dijete samo

što ta izgubljenost naravno ima sasvim drugačiji uzrok (droga).

Od očuha do očuha, vremenom, rasla je potreba Arasove djece,

sina Amara i kćerke Nejre za ocem. Metafora Arasove bolesti ima

završetak u simbolici budućnosti: susret sa djecom i očuvanje

imena.

“...Meni su javili iz centrale da je neko, pod prezimenom

Bahto, sa ove adrese naručio taksi – bio je uporan moj tvrdi nor-

veški, ni blizu tečan. - Mora da je neka greška - unervozi se glas

iz interfona. - A možda i nije – rekoh isprekidano. - I moje prezi-

me je Bahto. Dugo se ništa nije čulo. Neko gluho doba, svemir-

sko. Bezgriješno. Potom je nešto zatutnjalo, otprilike na petom

spratu. Nešto se odronulo u nečijem srcu....Moje bolesno srce je

jedva klipsalo stepenicama. ...Na već otvorenim vratima je stajao

momak sa crnim kovrdžama....“ ( str. 211). Sudbina je u imenu.

Amar je dugovječni i ljubav, Neira ja svjetlost.

Izvan korica knjige, a njenim povodom, šta nam obavještava

amanet? Žmirka li njegova svjetlost, je li se umorila od bdijenja,

objedinjuje li antropologiju drugačijeg u samosvijest, u opsta-

nak, u mudrosti preživljavanja? Prvi bljesak će osvijetliti da u pro-

gramima osnovnih škola, u nastavnom predmetu književnosti,

nema Bosne i Hercegovine. Drugi bljesak će naći dokaze o dale-

kosežnom ulaganju dvoglave aždahe u turbo kulturu. Treći blje-

sak.... četvrti bljesak.... Opravdanje i izgovora nema. Ima načina,

valjda najzad i samosvijesti, samopoštovanja, da se ne ponovi

1992 .godina. A ako se ponovi, antropolozi neće imati prilike da

upoznaju žive uzorke, ma kakvu ljubav gajili prema njima.

    “AmaNet mreža“ Enesa Topalovića djelo je epske širine koja

ponire, kroz osobnosti likova, u povijesno tkivo i zbilju. A svako

vrijedno književno djelo izmiče svim “izmima“ koji i inače, nisu

ništa drugo nego akademske poštapalice. U novijoj BiH knjiže-

vnosti “AmaNet mrežu“ treba ubrojiti među najznačajnija pro-

zna ostvarenja s obzirom na psihološko socijalnu dramatiku

romana.

SJETI SE bARBARA

sjeti se naših krikova, kad se porađala historija
među nama, u nama, u ambisima i jamama naših hirova i nagona
sjeti se plača suncokreta u očima makova i straha naše djece
koju smo umotavali u pelin pelene, pozajmljeno obećanje od komšinice
da nas dirati neće u stare rane

sjeti se bARBARA,
sjeti se naših uzdaha, dok smo se povijali jedno drugom poput mostova
čijim sam te krakovima pokušavao opkoračiti, i maratonski put od tvog pupka,
i prvog zasjedanja avnoja, preko tvojih grudi, nabubrelih od budućih masovnih grobnica,
do ljubičastih usana, kad ti evo prljavim krpama istorije, pa i jadom i bijedom poezije,
začepljaju usta, da majčine suze ne proteku iz Potočara nad natruhlom košuljom u koju su umotana samo dva rebra nedozrelog sina, i ne nađu konekciju
u Haškom sudu, ko ni u maskenbalu u Brazilu

sjeti se bARBARA,
sjeti se naših lutanja, u vozovima, od prekoglava do gdjegdjelije,
to su bila vremena, vele, a složiće se sa mnom, kao što su se slagale, i jedna Magda iz Slovenije, i poLucija iz Koratie, i Emina iz pjesme Aleksine, i Branka iz Tomine čaše šljivovice, i Vesna iz Crnje Gore i ono devojče iz Makedonije, kao i mnoge druge, znane i neznane junakinje koje su prošle kroz moje hirove i stihove
i kojima četo polažem vijenac, na groblje ljubavi neznane

sjeti se bARBARA,
u uniformama grobara - pOčetnika, ustaJaša i veHbija iz Horinih viceva, koji nas protjeraše iz slatkog sna
da je ljubav moguća
u mješovitim grobljima završava svaka zabluda

sejti se bARBARA,
sjeti se vjetrova u nama, sa tridest i dva pravca, u mislima punim univerzuma,
takve širine, siline, zanosa, ni dubine, nije imala ni evropa, ni rusija, ni amerika,
takvi ptići, sokoli sivi, su se legli samo na balkanu u našim gnijezdima, gdje se rađaju sijeda djeca
u sve vjere uvjerena, svim nacijma zadojena, i svim marifetlucima vična,

djeca naša, ne čitaju knjige, niti su za njih (s)misaone pjesme, ona uče čitati ljude, voljeti ih i mrziti iz dna duše
sjeti se, bona, jer to su i naša djeca, iako ih je rodila, Hasanaginica, Stojanka, Marija, ......

sjeti se bARBARA,
predaka i potomstva, ljubavi i zuluma, radosti i tuge, mira i ratova, skini uniforme zločinačke sa naše nerođene djece, sjeti se svega, da nam budućnost ne bude obezglavljena, i da nas opet plavi leptiri nad masovnim grobnicama ne bude molitvama, .....
upali svjetlo, ili bar svijeću, u zanebesalim glavama, da nas opet ne sruše u ponore mržnje, i opet, poslije orgije, ne dižu spomen-ploču svom junačkom zlodjelu
ubiće nas i sama sjećanja, ali ako želimo trajati, moramo se premostiti, na drini, savi, uni, dunavu, na bosforu, na suezu, a preko crnog mora naših grijeha našarati dugu, i doseći levitacijom zahuktalih srca drugu obalu

sjeti se bARBARA,
ne daj se zabludama, okreni ploču, istakni galaktičku zastavu, na kojoj sijaju sve naše zgasle i plamteće zvijezde, svi poslanici, mahatme, sirotanovići, mali i veliki gorostasi i patuljci, pravednici, predvodnici, titani, za ruku vodiOci, rukomvadiOči, pa i pjesnici (zalutali)

sjeti se bARBARA,
u moju pjesmu si dobrodošla, najavljivačice boljeg vremena, sa meteorološke stanice iz svake srčane komore, sa svih kanala zajedničke frekvencije, insanske
daj da se potrudimo, režiserko, da se oplodimo, želje ispunimo, i novi program budućuh sjećanja skrojimo, a da ne liči na carevo novo ruho, kojima se diče naše epske vođe, sjeti se da smo rasijani po svijetu, i vaseljeni, al da nam je opet zemlji se vratiti,

moraš se svega sjetiti, kao što se i istorija dozivanja iz kabura smrti sjeća
sjeti se, prokljucaj opnu zaborava, ispili iz jajeta sjećanja, prospi ih pred naše jato,
nek zoblju pilići, gladni ljubavi, naše rane, na kojma smo se trošili u sreći i nesreći,
vjetru i promahi ne rasipaj sjećanja, sakupi u album da im se možemo nasmijati
kad odrastemo u smrti, tamo će nam sve zemno vele smiješno biti, .....

sjeti se, bARBARA! (izRoda, među nama)

Preuzeto iz Inter novina:

Stihovi koji dovode do metamorfoze duha-nabolje/17.08.2013.

Svatko ima ponekog pjesnika kojega ne čita, a i nekoga kojeg čita

Piše: Enes TOPALOVIĆ, prozaik i poeta

(POTPIS UZ SNIMKE: Džananović, lijevo: Topalović, desno - Knjiga pjesama "TRAGAČ" Halila DŽANANOVIĆA. Udruga građana "ESSEG" Gunja, Hrvatska 2013.) Poezija Halila Džananovića Drinskog se ne iščitava, ona se pamti s prvim susretom i ostaje utetovirana na onim policama gdje se čuva Riječ, oštra, munjevita, visokonaponska. I, ako ćemo medicinskim jezikom: svaka njegova pjesma je siguran lijek protiv ravnodušnosti, barem kod onih čitatelja koji znaju prepoznati dobre, žestoke vibracije Poezije. (Samo rijetki debelokošci, možda, ostaju ravnodušni: mislim na krokodile i nilske konje); koji i žive u vlastitom blatu.
Njegove su pjesme onaj uzavreli izvor pokretačke energije, koja i male mozgove potiče na razmišljanje o ulozi i ulogama Bića (koje se često ne može nazvati Čovjekom), u koje je Stvoritelj zasadio ono svakodnevno učenje: u dobru i, naročito zlu. I, s obzirom na to da moramo živjeti s tim antagonizmima, neophodno je mane i vrline u Biću izmiriti, kako ponegdje i signaliziraju njegovi stihovi.
Pjesnik se, kažu, prepoznaje po stilu, a Džananovića bih mogao prepoznati u svim antologijama, kad bi oni koji ih prave imali moj ukus. Jer, te knjižurine, trebaju i jednog krotitelja „drinskih vjetrova". Svojim riječima, on kroti sve snažne osjećaje, koja ruju ispod kože, u Biću. Njegove sintagme i stihovi ponekad su žestoki, gotovo gromoviti od napona u pjesmi, a tamo gdje treba, ponizni su i nježni, gotovo svilenkasti (kao u „Ženi"). Umješnost je starim, poznatim, dragim riječima dati originalnost, a tu Džananović nadmašuje mnoge koji riječima muzu nova značenja.

Posebno mjesto u njegovoj poeziji zauzima rat (u kući mu bio tko ga je izmislio). Oni koji su prošli te strahote razumjet će, a možda i ne, zašto Džananović kroz svoje stihove daje riječ onima koji nisu imali sreću, i zašto u njegovim stihovima kosti govore.
Jedan od mojih prvih susreta sa snagom njegove metafore, bio je kroz „Pjesmu za Amora", u kojoj najpoznatiji sakupljač kostura u povijesti BiH „sakuplja lubanje i suncu pokazuje" ... a pritom su mu „najteže one male - što manje, to teže" ...
Džananović nije samo tragač za smislom i besmislom življenja, pod kozmičkim vjetrovima, već je onaj koji ostavlja tragove i zabada putokaze „novije bh poezije". Puno je vjetrova i „smjerova" kroz nju propuhalo, ali rijetki talasaju poput drinskih, naravno, po mojoj subjektivnoj procjeni.
Ukus i oštrinu riječi ovog pjesnika koji, kako kaže, ne izdaje knjige, a niti ljude (a ipak je zvan i nezamjenjiv na poetskim susretima diljem Europe), najbolje će dočarati ritam njegova tabanja kroz stihovanja. Iako je teško i nezahvalno izdvajati stihove iz konteksta pjesme, ipak moram, barem neke, uzviknuti što glasnije:

***

TRAGAČ

Vještinom izmaglice šunjam se
kroz svoja bespuća s okovima ljubavi
zaobilazeći žive, da ih ne povrijedim.
Mrtvi su brojniji i mirniji.
Nepovrjedivi su naši mrtvi.
...
Vlasnik sam knjige i mača
Mača oštrog i nesalomivog.
S čijeg vrha kapaju plave kapi
...
O nebu ne znam ništa,
o zemlji još manje,
mada u nju srce sadim.
...
Snijuć' čudesan san
da će kad otkrijem priču o sebi
Vlasnik ključeva zvjezdozdanja
prestati sebe u meni proganjati.

ZAPALJENI

Opet nas peku riječi
Prethodnice tenkova; marševa, noževa
Tu, nekad oni
Nekad mi
Ložimo se zapaljeni

ŽENI

Golubice moja, iz sorte prevrtača
S dva skamenjena dragulja.
Ispod vjeđa, u kojima su zabilježeni likovi
Porobljivača, osvajača i izdajnika.
...
Sanjaj i pjevaj pjesmu
Tvorcu tvoje ljepote i materinstva,
Koja je garant, da će se život nastaviti.
Da će tu sretnije generacije stići.
I Boga da će biti.
Ovdje, gdje već dugo, dugo, ničeg nema.
***
Što reći na kraju? O pjesniku ne možete puno saznati, dok sami, svojom dušom, ne zaronite u magmu njegove duše, čitajući njegove stihove, koji često dovode do metamorfoze duha - nabolje.
Enes Topalović, prozaik i poeta (Laureat VBZ nagrade, za roman: "Na kraju svega", 2009.)
BILJEŠKA O AUTORU

Halil DŽANANOVIĆ, rođen je 1952. godine u selu Podosoju, Općina Srebrenica, BiH. Školovao se u rodnom selu, zatim jedan dio u Bratuncu, a kasnije u Beogradu. Pjesnik je i publicista. Prve stihove objavio je u omladinskim časopisima 1971. godine, iza čega slijedi višedesetljetni javni rad u sferi pisane riječi. Dobitnik je više priznanja za kreativni i javni angažman. Među ostalim, i nagrada BiH Platforme: Osoba godine u nizozemskoj BH dijaspori (2005.). Dobitnik je specijalnog priznanja na Festivalu poezije mediteranskih zemalja (2005.) u Nizozemskoj. Dobio je Zahvalnicu Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine (SSDBiH) za višegodišnje praćenje i izvještavanje o sveukupnim, uglavnom, kulturnim dostignućima BH stvaratelja.
Osim uobičajenih medija, poezija mu je zastupljena u dokumentarnim filmovima i TV emisijama. (Deset godina Tribunala, TV West, Den Haag, TV Hayat...). Neke su mu pjesme prevedene na engleski, nizozemski, makedonski...jezik.
Piše recenzije iz oblasti poezije i proze. Trenutno je angažiran u svojstvu koordinatora u priznatom BH udruženju. Dopisnik je više tiskovnih i Internet medija. Prvu poslijeratnu zbirku pjesama "TRAGAČ" objavila mu je 2013. godine Udruga građana "HRAST" Gunja, u Hrvatskoj.

Mrtva trka

Poderane su slike mojih sjećanja. Zaboravio sam svoj strah. Strah od sjećanja ga je izbrisao. Listao sam opet, po ko zna koji put, slike iz Srebrenice na internetu ne bi li bar na njima našao svoje sjećanje, ne bi li saznao za babu, majku i sestru. Tako sam usamljen u ovom ogromnom gradu kojeg ne volim, a čini mi se da ni on ne voli mene. Veliki korak se desio u mom životu, iz Srebrenice do Amsterdama, a ja se ničega ne sjećam na tom putu. Šesnaest mi je, a šest sam imao kad sam počeo trčati. Tog trčanja se dobro sjećam, sve ostalo je kao težak zaboravljen san iz kojeg sam se probudio ovdje.

Glad me mučila. Nisam mogao zaspati. Neko je tiho zabobonjao prstima na vratima. Majka je valjada prepoznala kucanje, skočila iz postelje i otvorila vrata. Iako je bilo poslije ponoći, ipak sam i u mraku prepoznao babinu visoku i mršavu sjenku. Mislili su da sestra i ja spavamo, ali glad mi nije dala zaspati, škiljio ispod jorgana i sve vidio i čuo. Nikada se tako nisu grlili njih dvoje. Mislio sam da je sramota što sam ih vidio pripijene jedno uz drugo, pa sam se ušutio i čekao. Čuo sam kako je govorio majci užurbano šapčući: Gotovo je. Šta god bude kreni sa ostalima. Što vas bude više, veće su šanse da neko preživi. Ja moram biti pri komandi, iako nema ni komande ni komandnata, moram biti tamo. I čuvaj nam djecu. Proći će i ovo. Majka se samo tresla. Vidio sam i osjetio kako drhti. Jecala je tiho i nikako da ga pusti iz zagrljaja da krene, sve dok se on nije blago otrgao od nje, pogledao je, učinilo mi se, vlažnih očiju i otišao. Nisam znao za strah, ali se u mene uvuklo i majčino drhtnje i babov šapat, i čudno sam sanjao. Sanjao sam zmije. Puno zmija, svud uokolo, oko kuće, na svakom koraku, a jedna je bila i u tepsiji, sklupčana kao pita.

S jutrom nas je podbuhla majka nekud panično spremala. Uzimla ja stvari, stavljala u bijeli čaršaf pa ih opet vadila i stvaljala druge. Sestra je plakala. Gladna je bila. I svoje gladi se sjećam. Uvrtalo se nešto u praznom stomaku, nešto poput žmaraca udaralo u mozak samo jednu misao. Juče smo jeli samo jednom, neku zelenu čorbu. Skuhana trava bez soli. Ne znam kako se zvala trava, ali i sada nosim taj okus bljutavosti u ustima. Majka je na kraju zavezala u čaršaf nešto sestrinih i mojih poderanih prnja, nekoliko u stare novine umotanih slika, jednu šerpu, dvije kašike i još nekih sitnica kojih se ne sjećam. Stavila je zavežljaj na glavu, uzela uplakanu sestru za ruku, a meni rekla da idem za njima.

Išli smo. Svi su išli nekuda sa zavežljajima. Majka je imala zelenkaste dimije sa izblijedjelim crvenim i žutim cvjetićima po njima. Sve žene su imale šarene dimije. I  zavežljaje u rukama, ili na glavama. I mahrame na galavama su bile nekako šarene. Bila je sparina, gužva, žamor, jecaji, plač i vriska. Pokušao sam se probijati kroz sve gušći žamor žena i ići za majkom koja je vukla malu sestru i naš zavežljaj. Držao sam se za njene  dimije i poslušno slijedio njihovo talasanje. Čitva rijeka zavežljaja, dimija i mahrama, slila se u more žamora i dovikivanja.

Došli su kamioni. Šareno more se ustalasalo, suknulo prema kamionima pjeneći se u uzvicima, dozivanju, plaču, jaucima i  krikovima. Majčine dimije su mi se istrgle iz ruke i izgubile u moru zavežljaja, dimija i mahrama. Ponijela me ta matica panike nekuda. A, kuda nije mi išlo u glavu. Gurale su me žene izobličene, nepoznate, gazile, gušile. Na momenat sam pomislio da ću se ugušiti pričepljen licem uz stomak neke trudne žene koja je vrištala pritiskana sa svih strana. Iskobeljao sam se nekako i, kao i svi, počeo dozivati: Majko! Majko! Majko! Niko me nije čuo. Kao da sam dozivao ispod  vode, kao da sam se već ugušio, more glasova je gutalo moje plačne jecaje: Majko! Majko! Majkooooo! Samo poneka izbezumljena žena bi me pogledala i kad njene oči ne bi prepoznale ono što su tražile svrnula pogled tražeći dalje.

Kamioni  su se punili i odlazili jedan po jedan, a ja sam se gurao kroz svjetinu, plakao i dozivao.

Na kamionu koji je već bio krenuo, učni mi se da vidjeh majčina razjapljena usta. Glasa joj nisam čuo od vriske nekog očajnika kojeg su trgali od djeteta mu. Skinula je mahramu i mahala da je vidim. Potrčao sam. Vjetar je fijukao u ušima, srce mi čekićalo u grlu, iz očiju frcale suze, a razjapljena usta vrištala: Majko! Majko! Majkooo!

Kamion je odmicao, a ja sam trčao za njim. Trkali su se jedna dječija duša u nosu i kamion sa hiljadu i petsto konjskih snaga. Trčao sam, trčao i vikao i plakao, a razdaljina postajala sve veća. I dalje sam trčao i trčao bih sve dok noge osjećam da nisam pao. U padu sam vidio valiki kamen pred čelom.

Ni danas ne znam da li sam to sanjao ili mi se tada samo učinilo da je sa kamiona žena sa šalćetom u ruci skočila u provaliju pored puta.

Ničega se više ne sjećam, ali uporno tražim to svoje izgubljeno sjećanje.

Otkud i kako sam se našao ovdje u ovom gradu kojeg ne volim, ne znam. Ne volim ga jer me ne razumije, dušu mi usisava i neće da mi vrati sjećanje.

Kad me uhvati svrbež, kad  hoću da dozovem sjećanje, trljam veliki ožiljak iznad lijevog oka. Kao da iz tog ožiljka treba da se pojavi majčina slika i vrisak žene koji nestaje u provaliji pored puta.

I jezik sam svoj zaboravio kod ljudi koji mi govore sine, a ja nikako da istisnem kroz zube ono ”papa i mama”. Ne mogu. Nešto me zaguši ispod jabučice na vratu koja mi je počela rasti, kao u baba. On je imao jabučicu kao orah i dobro se sjećam njegova glasa: Ne trči tako brzo, Emire, tek si postao na svijet. Nafaka ti neće pobjeći.

Govorio je da sam brz  ko zvrk i da nisam prohodao ko ostala djeca već odmah počeo trčati za nečim. I majka je govorila: Ne leti, sine, pašćeš. Slomićeš se. Često me gledaju njene oči iz ogledala dok geliram crnu babovu kosu. To je sve što sam zapamtio od njihovih likova: babo je imao crnu kosu i veliku jabučicu na vratu, a majka zeleno-žute oči i uvijek je bila pokrivena šarenim šalćetom. Zbog toga ovima ne mogu da kažem ”mama i papa”, oni su za mene samo Simon i Hana. Hana je neka mamina daleka rodica, nerotkinja, a Simon joj je bio morska ljubav i spas iz balkanske neimaštine i zaostalosti, kako ona voli reći.

Simon je sredio i nedavno sam počeo trenirati atletiku. Trener veli da mi je barut u krvi, da eksplodiram i na dvije hiljade pretrčanih metara potrčim kao da sam tek startao. A ne zna on da se ja tada sjetim babova zvrka i majkina vriska sa kamiona.

A opet, najgore mi je što ne znam kakva sudbina mi je sestru zgazila. Često je vidim u mraku, u igri sjenki na plafonu, a i sanjam je kako plače onako malehna i čupava, i doziva me na nekom tuđem jeziku.

Ne znam gdje bih je tražio. Uspio sam nagovoriti Simona i Hanu da odemo ljetos u Srebrenicu. Obilježavana je godišnjica genocida. Sakupilo se naroda iz cijelog svijeta. Zadržao sam se dugo kod mjesta gdje sam trčao za kamionom. U provaliji pored puta raslo je čudno, visoko cvijeće i letjelo jato plavih leptirova. Jedan mi je stalno slijetao na rame. Stalno je odlazio i vraćao se. Kao da me zvao da mi nešto pokaže.

A možda i nije bio onaj isti.

Nešto kasnije, po povratku u Amsterdam, sam pročitao nešto što me ispunilo čudnim osjećajem, kao da sam sreo svoje: i babu, i majku, i sestru.

Masovne grobnice nije lahko pronaći.Pokušavaju se otkriti uz pomoć rijetkih svjedoka koji su preživjeli egzekucije, ljudi koji su neposredno ili posredno učestvovali u egzekucijama, razmjenom obavještajnih podataka, obradom satelitskih snimaka.

U zadnje vrijeme otkriven je jedan neobični pratilac masovih grobnica. Rojevi plavih leptirova. Ovi insekti, širokih plavih krila oivičeni bijelom linijom, postali su poznati po tome što nepogrešivo lociraju masovne grobnice. Plavi leptir se isključivo hrani divljim cvijetom, Artemisijom, koja, kako je utvrdila Margaret Koks, poznati antropolog-forenzičar, uglavnom raste na masovnim grobnicama. Divlji cvijet raste nekih osamdeset centimetara iznad zemlje. Ljudi su ga u srednjevjekovnoj Evropi stavljali u jastuke uvjereni da će tako biti zaštićeni od zlih duhova.

Plavi leptiri, divlji cvijet i promjena vegetacije na mjestima gdje se nalaze masovne grobnice u BiH, zainteresovale su brojne stručnjake iz zemlje i inostranstva. Ema Tetlou, arheolog i botaničar pristigla je čak iz Sjedinjenih Američkih Država, kako bi proučavala taj fenomen. Kako bi pomogli u otkrivanju masovnih grobnica, u BiH su pristigli i profesor Džon Hanter i Marko Karakas, stručnjaci britanskog univerziteta iz Birmingema. Koristeći geofizičke i satelitske snimke terena njihov tim će pokušati da da svoj doprinos u lociranju novih masovnih grobnica. Pored leptirova precizan pokazatelj je ispitivanje električne provodnosti terena. Tlo masovne grobnice je vlažnije od okolnog i bolje provodi struju. Na osnovu ovog preciznije se može utvrditi dubina masovne grobnice. Na taj način je ispitana lokacija masovne grobnice Čančari.

U ovom trenutku na području BiH se traga za oko dvanaest hiljada  ljudi.

Plavi leptir će još dugo letjeti iznad oaza u kojim sniju duše zaštićene zauvijek od zlih duhova koji su opijeni slašću moći izrekli presudu: SMRT.

Iz dnvenika

                  I dnevnih vijesti

Usto na utrnulu nogu. Žmireći se umio, progledat ne mogu. I požurio.

Nisam se ni pogledao u ogledalo, ljut na sebe bio. Bez hamana na poso zakasnio.

Pa razgulio. Prije toga trebalo je malo reklame paste za zube, al nejmam vremena.

Posljednji trenuci se rasuše, izletim napolje, hvala Bogu nema kiše. Kresnem mašinu, ubacim u brzinu i oštro u svaku krivinu.

Ko zmaj zdimim prema gradu. Začudo, prvi put nađoh “moje” parkir-mjesto slobodno. Zalupim vrata od ”japanskog zmaja”, a navalim na ona ”od posla”. Zaključana!? U džepu nema ključeva. Jednom ćeš zaboraviti i ustati, lupim krivca po ”goloj” pameti.

A onda paničim, pesnicama po vratima. Proviri portireva glava. I pita. Šta to hoću ja. Otvaraj, bolan, kasnim na posao!!!

Čovječe, niko ne radi, od juče odmor počeo.

Ako…

Kad su došli umorni sa komšijine mobe, svih osmero Omera Nehore sjedoše u akšam za siniju da večeraju. A čega bi drugog do sirevinom zalivene pure.

Dok se klepnulo kašikom od zube, pure nestade. Omer obliza brkove, ustade i krenu napolje.

-        Đećeš, moj Omere, u akšam, po ovom vakrsuzu?! – priupita ga žena mu Almasa.

-        E, ćuj đe ću! Mogu valjda izić poraj sebe, a da tebi ne kažem!

-        Moreš, moj Omere, moreš. Nego znaš da ne valja preko bunjišta bez bis…

-        Čuvaj ti za sebe te svoje gatke i bisere!!!

(Helem, trebalo bi biti očito da se radnja dešava u selu i u vrijeme kad se u zahod pješačilo ihaha, preko nakih hendeka, popodalje od kuće)

Domalo vraća se Omer u kuću, malo lakši, vedriji i zadovoljniji.

-        Slušaj, Almasa! Sutra oremo onu našu njivu ispod jeribasme. Vala, vrijeme je.

-        Hoćemo, akobogda, Omere. Hoćemo, samo reci, bolan, ponekad akobogda.

-        Ma, šta ti tu meni, akobogda, akobogda,… okani me se više i poštedi me toga svoga… nabadanja!!! Sutra oremo i fertik!!! Završeno! Jel jasno!!?  Jes! Jasno je! A sad, listom svi na spavanje!! Valja ujutro podranit i poso uradit.

Svi, u grozdu, šutke odoše i legoše.

Ne prođe duže (nego što priča hoće) kad na vratima zalupaše. Umalo klimave baglame ne istaviše.

-        Ma, ko je noćas, jebem mu po države!!? – viknu Omer iz postelje.

-         Vojna policija, Omere! Spremaj se!! Odmah (na branik domovine)!!! I ne psuj države da ne zaglaviš bajbokane. Odmah se fataj uniforme.

Za tri dekike odvedoše Omera do grla upakovana.

Prođe i petnaest dana, a njiva zrasta u repuh, neuzorana.

Džaba je Almasa izvirivala na penđere svake prilike i dekike. Ni san joj na oči nije dolazio od sve veće brige. Kao ni te noći kad (opet) neko zalupa na vratima.

-        Ko je!??? – upita, onako bunovna.

Šapat predaka


Jesu li to mrtvi što ti na uho šapuću, Tale Tragaču?!
Jesu, oni mi pomažu da spoznam život, a sa njim i smrt
Hoće i oni koji za života nisu mogli, ili umjeli, nešto da kažu
Da se i njihov eho čuje i odjekuje kroz vrijeme
Makar epohu kasnio
Ti ko neka avaz-frula iz groba iznikala, Tale?
Duša nije baš srčika drveta, ali često i svira i pjeva
A mrtvi, pjevaju li oni?
Duh s tijelom ne umire
I oni popjevaju i zaplaču i pripovjedaju, a ponekad se i smiju životu
Blago tebi, Tale, ti živiš i tamo i ovdje
Teško meni razapetom, nit sam tamo niti ovdje
I kad odem tamo opet ću biti ovdje, i nigdje me neće biti
(Nijedno me mjesto zasad ne drži
Iako ću na kraju svega morati do Vječnosti)

U maj-u


Roštiljaju
Sarajvo, Beograd, Zagreb
Amsterdam, Štokholm

Pali se Rim, dimi Vašington
Cvari se u Moskvi
Prži u Pekingu
Pohuje u Pizi

Prežderava se u Ženevi
Ćejfi Kuwajt i Dubai

Janje se vrti u Fojnici i u Varšavi
Piletina i pivo u Kladuši

Ma sve se puši i pjevuši

A meni nešto prazno,
U duši

(grijeh se prežderati
dok su ljudi gladni
u Somaliji, Siriji, ….. u Kalesiji)

                              Dragi VanZemljače!

Zavidim ti. Tebi je lahko Vani!

Al, evo, nešto ti moram napisati o stanju (u situaciji)

Nadam se da si mi dobro u raskoraku po cijelom Svijetu,

Da si se dosad valjda snašao i integriso u zapadno društvo i da ti ne fali

Sto stvari, ko nama ovdi u Grudi

A i ako nisi, nemoj se u Domaju vraćati, ništa u njoj pametno nećeš naći, i ne vele ti se ni ovdi uklopiti

Mogo bi samo one stare đuturume, što su se svezali za svoje ograde, ponekad obaći

I nemoj me odmah začepiti i da ne baljezgam reći, kako i ti znaš da ti od njih nejma niko preći

Nemoj se bolan odmah naći pogođen, prozvan i revoltiran, znam da si na sve kivan

I još pride depresivan (i hasta od nakih milion zapadnih bola i psiho-stanja)

Al, eto, čujem da, biva, dijaspora (elitna) nije nizakakav aman-dman

I da  ne bi miješala bubrege i jaja, i da je na ivici očaja zbog krčmarenja

Nasljedstva i zavičaja, kojem nikakva gatara ne bi mogla proreči kraja

Helem, kao što rekoh, zavidim ti. Lahko je tebi, tamo Vani

Znam da se otud ko bolje i vidi, ko da imate čarobne dvoglede pa sve snimit morete,

I sve sagledate, ko da čitate sa karte, dok se mi gušimo u ovoj ćoravoj žabokrećini i ništa ko biva ne kontamo,

Ko da su nam obje hemisfere isprali, samo bi nešto mijenjali, pa makar i nagore,

Jer gore biti ne more, pa kako nam god junački skroje i smjeste, oni zanebesali

Vidim, ba,  i ja da ovi naši saburaši nose ludačke košulje, i kravate

Al, šta da se radi, koga kod izabereš nisi mogo goreg potrefiti (u punoj vreći muda za mudo moraš uhvatiti)

Kad su svi isti, ćorci, ne vide dalje od juče, kakve vizije i vrijeme buduće

A svima u džepovima nestašluci, nikad ih napuniti,

Ne bi (h)im niko mogo naturati, sve je to šuplje, prokleto, zavedeno i opičeno,

Moj VanZemljače, džaba  je meni i zube i slova trošiti

I sam znaš, biće po krojački

A krojači razroki, svi, ni poglede ni misli im ne mereš uhvatiti…

Dok naši spavači mirno spavaju (mjesečare i glasaju)

Ko bebe, sada spavaju poslije će da plaču

(i da se presvlače)

 (Ponekad ne znaju ni šta rade,  

Oprosti im, VanZemljače,

Maskarada prestaće

Dok se i ova smjena nakrade)

Moj Mahatma!


Tješi me, da na ovu jadnu zemlju silaze takve duše
Za koje, vele, buduće generacije neće vjerovati da su postojale
Pad politike još samo podupire tvoj put istine i tvoje nenasilje

Ekumenisti su rijetke i biljke, prihvaćanje drugog i drugačijeg
Nije u trendu homo-civilizacije

A stvorenje Božije ne vidi i ne čuje
Da su sve religije slične,
Po stablu i korjenu, po jednom Bogu
(Pa i ateizam, po nevjerovanju)
„A samo oni koji ne poznaju religiju, ne mješaju je u politiku“

Ti i Tolstoj i univerzalna ljubav

Želio si vidjeti Božije lice, doseći Mokshu (slobodu rađanja i smrti)
Molim Ga da Ti to ne uskrati

Nisi priznavao silu, ni selekciju (pa valjda ni Darwina) „jedi ili ćeš biti pojeden“
Svi smo rod rođeni, život nam je otac zajednički
Pojedinačno smo nule, a zajedno savršenstvo Njegova nijeta
Najveće umijeće je držati u kavezu japajaknje, u prsa busanje

Običnost je vrlina, i sa Tvojih jedanaest prsta
Služiti siromaštvu Tvoja je sreća
Povećati mogućnost ljubavi, kod siromaha zarađivati
„Mržnja ubija, ljubav liječi“
„Ljudi slušaju razum samo u stanju mira“
„Ne postoji put do mira. Mir je put.
Mi moramo pobijediti neprijateljstvo među nama,
A ne neprijatelja.“
„Hoćeš li vidjeti hrabrog potraži onog koji prašta“
„Samo istinski snažna osoba može biti nenasilna, i nenaoružana“

Suditi postupcima, a ne ljudima
Pravi advokat ne brani krivca
Znao si o čemu pričaš, danas je politika prazna halabuka, i bruka

Putuješ trećom klasom jer nema četvrte
Utkao si nešto najtoplije u povjest, samopoštovanje sirotinje
Stalno si isticao svoje nedostatke i nesavršenost
„Moj život je moja poruka“
Popravljanje i usavršavanje sebe
Oni koji imaju i mrvu soli u glavi, gandijevski će da marširaju
Da Bog daje sve u paru Hitler i Gandi nam kazuju
King je krenuo za tobom, i njega su ubili
Rembrandta, Baha, i Gandija niko ne može nadmašiti
Virtuoz univerzalne ljubavi, jedino političko oličenje mira i dobra
Nije se ni približilo Nobelovoj nagradi
(A dobile su je mnoge mračne sile)

Začuđenom pjesniku je ostalo samo da ti održi posmrtni govor
Tvojim riječima, koje su poštenju najveća nagrada