AMANet MREŽA

                                            Izvrnuti most

Mijo Memija je bio posebna duša, zaljubljenik i zarobljenik svoga mjesta.

Često je svraćao u Omerovu brijačnicu na čaršiji. U posljednje vrijeme i redovno. Nešto ga je vuklo te bi svaki dan prolunjao vijugavim stazama, u obliku pčelinje osmice, od svog nestalnog konačista po štalama okolnih sela do kasabe i brijačnice.

 Volio je slušati govor učenih, drugačijih ljudi, fine kože, uglađene kose, otmjenih pokreta i blistava izraza lica. Oči, koža i zubi ovih Švaba blistaju kao umiveno sunce u ranu zoru, pomislio bi, i bio im zavidan. Nije to sebi umio objasniti ali je zbog nečeg imao neodoljivu potrebu dolaziti u brijačnicu, onako otrcan, musav i jadan, te mirno sjediti za vratima, gledati, slušati i udisati drugi svijet, njemu nedostupan. Opijeno je širio nosnice, svikle na miris balege,  pohotno udišući drugačije miomirise, koji bi se ramilili kroz njegov krvotok poput orgije rakije. Vremenom nije mogao bez sjaja, svjetlosti i mirisa iz Omerove brijačnice.

Te Švabe i nisu bili kao ostali iz kasabe, onako svijetle kose i blistave, nježne kože, bili su svijet za sebe. Kad su došli u kasabu, Mijo nije mogao očiju skinuti sa njihovih urednih, uglačanih uniformi, a posebice su mu otimala oči kao pozlaćena dugmadi. Gore, na planini, gdje je odrastao, među blejanjem ovaca, zavijanjem vukova i cijukanjem jastrebova, njegove oči nisu bile navikle biti zaslijepljene ničim osim jarkim suncem. A ove Švabe ko da nisu bili zemljani. A ko zna i gdje je ta Švabija? Rijetko se kad u svom čobanskom životu susretao sa ljubaznim, ugodnim ljudskim govorom i smijehom u kojima je uživao u Omerovoj brijačnici. Na njegovoj planini se samo dozivalo nadaleko, sa čobanima i preko šumskog mora, a njegov glas se, činilo mu se, mogao čuti sve do druge države, s druge strane Drine, (pa i do samog neba, koje na tim vrletima i nije bilo toliko visoko). Susretao se on i sa drugim čobanima, pa i gorštacima iz romanijskih sela, ali je razgovor sa njima, ako ga je bilo, bio nekako grub i škrt, bez zvonkog grohota, kakvim se smiju ove Švabe. Hrapavo, turobno, nevješto i nekako tupo progovarali bi gorštaci pri rijetkim susretima, glasom koji se jedvice istiskivao kroz guste brkove i požutjele zube. A riječi ovih ovdje Švaba u Omerovoj brijačnici žuborile su tečno, nečuveno razigrano i skladno.

Kasaba je poznavala Miju, i on nju. (Ali, ove Švabe su bile priča za sebe.) Sišao je s planine kad mu je čudna bolest pomorila stado. Od tada kao da je sve više silazio i sa uma.

Tumarao je kasabom i okolnim selima, i nije umio sebi objasniti šta traži. Mnogi su pali na toj granici uma i zaumlja, pa ni Mijo nije bio nikakva posebna soja. Kasaba ga je izdržavala miloštama, bojeći se grijeha, ali zazirući od čudna sjaja u njegovim očima i jeziva prizvuka u njegovim sve češće nakardnim riječima. A najviše su se bojali njegova histerična smijeha, bez ikakva, ma i smiješna, razloga. Ko zna iz kakvog zaumlja i šta se to kikotalo. A kad su u kasabu došle Švabe, sve češće se u sažaljivim pogledima ljudi moglo pročitati: «Siromah Mijo, šeno skroz». Jalija bi se bez trunke samilosti rugala njegovoj opčinjenosti drugačijim ljudima: «Gle ga, hoda za Švabama ko muha za usranom guzicom».

U Omerovu brijačnicu su navraćali i viđeniji kasabljani, školovani i imućni, kao i oni drugi. (Helem, brijačnica je bila raskršće vremena, sudbina, i tračeva, nešto poput današnjeg „fejsbuka“:) I oni, haman kao i Švabe, su razgovarali nekim drugačijim jezikom od onog kojeg je Mijo poznavao. Činilo mu se da u njihovom poznaje svoj govor, ali malo šta je razumio. Kasabljani su ponekad i uzvišeno šutjeli i uporno se zagledali u nekakve šuštave papire, išarane finim šarama. Mijo je istezao vrat da vidi u što je to njihov sjaj iz očiju tako upro. I, učini mu se da vidi i nekakve slike.

Dugo je vrebao priliku, i ona mu se ukaza.

Kada su svi izašli iz brijačnice da vide nekakvu kolonu svečanih, ukrašenih kočija. Učinilo mu se da su čak govorili da putem ispred brijačnice prolazi sam car, ili njegov nasljednik, ali njega to nije bilo briga. Zvali su ga da izađe, ali on se samo blesavo smiješio, te odmahnuše rukama i ostaviše ga sama za vratima. Ispred brijačnice, i pored glavnog puta kroz kasabu, iskupili se svi kasabljani, i malo i veliko, i kuče i mače. Mijo je sjedio u brijačnici zagledan u presavijen, šareni papir na stolici pored zida. Nešto ga podiže (ko zna šta koga kroz život voda). Prljava ruka mu zbog nečeg zadrhta dok je oprezno, kao da će se opeći, uzimao presavijen papir. Bože dragi, što li se u njega zagleda pametan svijet? Pa i Švabe? Tu mora biti nešto ..... ???  Šarama nije razumio mustru te se poče zagledati slike.

Ispred brijačnice vladalo je svečano iščekivanje važnog prolaznika (cara, ili nekakvog švabskog vladara, nije ni važno kojeg - sva carstva su ionako propala). Panduri su nervozno šetali na obje strane puta i šarali ispitivačkim pogledima po okupljenoj svjetini. Sat na katedrali otkuca podne. Trebalo je da svečana kolona, po napetosti finih ljudi, već naiđe ispred brijačnice. Vladala je neobična tišina i iščekivanje.

Skrši, prolomi, odjeknu kroz mahalu, i svaku lubanju. Prasak na vratima brijačnice. Narod i panduri se brecnuše. Prije nego se iko snašao, Mijo je stajao na sred puta, u sred narodnog koridora, izbezumljen. Ko zna zašto je stao tu, na sred puta, i tresao se od .... ko zna čega. Niko se ne snađe. Svi su čekali nešto. Neko objašnjenje. Makar moralo s neba pasti. (Inače bi scena otišla do vraga, i teško bi i poremećen um povjerovao da se i dogodila.)

-         Ljudi, most se izvrnuo!!! – viknu Mijo, kao da zove sa one strane Drine. S ove strane muk. Zgledanje. Čekanje.

-         Most se izvrno!! Izvrno se naopako!! Voda teče zrakom preko njega!

I šutnja bi mogla da eksplodira (u ovakvim pričama). U graju, ili u lavinu smijeha.

-         Most je naopako!! Most je naopako! Vidio sam! – ponavljao je Mijo, kao telal, s druge strane (granice, preko, Drine).

-         Da to nisi u čaši šljive vidio?! – dobaci neko iz gomile, i smijeh ruknu kao luda grmljavina, a stomaci se zatresoše (ko viseći mostovi:).

-         Vidio sam! Vidio sam! Vidio! – ponavljao je Mijo, pokazujući prema brijačnici.

-         Ma vidio si ti krilati kurac! – žustro mu priđe brkati pandur i kao vjetar ga odnese sa puta.

 Talambasi i zastave carske povorke zaustaviše urnebesan smijeh. Svečana kolona izroni iza okuke.

Brkatog pandura i musavog Mije nestade. Utopiše se žurno u masi. (Negdje, u nekoj misli, i teška vrata lupnuše i ključ se okrenu.)

Kolona prođe. Svjetina se raziđe. Omer se vrati u brijačnicu. Nađe otvorene novine, naopako okrenute, sa slikom starog mosta među sitnim slovima.

-         E, znao sam da si duduk, Mijo, ali da si toliki blento nisam. – zafrljači Omer novine od nake huje.

Tog dana je Mijo, vele, konačno preselio. Iz umnog u zaumni svijet. U tom svijetu se osjećao kao kod kuće. Svi mostovi su bili izvrnuti.

 (Još se nije moglo do druge Obale jer su rijeke tekle preko Mostova.)   

Ide cura preko sela (16% nevesela ;)

*****

Ide mlada, ide,

Zemlji putanju remeti

(prekipjela od sebe, toliko zanosi)

Oči što je vide odmah joj zavide

Zvižduk joj se zaplete u misli

Ko panciri, iskočiše dojke

Zategnute duraju poglede

Uzjoguni i mlado i ludo,

uzharumi mahnito muškinje

Iz očiju žežene burgije

 (koje prže sve od pupka niže)

Svijet se vrti, mila majko,

Junacima naopako

Merak frca, popaljena srca

Žamarci žare, nigdje kraja sreći

(Kad zaiskri jaja možeš peći;)

Svi junaci … ko sajle smotani

Samo Ćorkan ludi

Za njom se usudi

Al se djeva uzjoguni

nos nadigla i nebu prkosi
(pogledi joj ne krote kukove)

kosa joj se na vjetru vijori

(umalo mi iz pjesme odleti)

Sve se masne psovke nasukaše

I odbiše o njene oklope

(umalo je Himzo i ne prokle,

al mu avaz ne stiže nidokle)

stani bona, ne stigoh joj reći,

odbrojaćeš korake i sreći

******

Dan za danom oko vrata niska
prošlo i vrijeme, grbav vakat stigo
mladost njenu ponos potrošio

te se vila zemlji povratila

sitno plače, suze se ne stižu
stani, bona, evo megafona

ja u šalu, al uze ga ona
sad kroz selo telal do nebesa

Viče baba megafon se ori

(sva se mladež okreće za glasom):

Mega-merak nosim pod pojasom!

(blago voćki koja se propije

 te ne traži sebi ni penzije,

već, onako, iz zajebancije .....

nedo Bog grdne rane ;)

  Duh ogledala

„I Bog stvori čovjeka prema slici svojoj“, cerio se Smajo (Majo, tepao je sebi) svojoj uskvasaloj figuri u ogledalima uramljenoj sobi svojoj. Odselio je od roditelja, (nije više mogao trpjeti njihovu naivnost i zaostalost) prekoračio je prag dječaštva, sam sebi Bog u svojim očima, iz naivnog preselio u suludo doba, iznajmio sebi sobu u najotmjenijem dijelu grada gdje je živio krem pokondirenosti i umjesto novim tapetama, obložio zidove ogledalima.

Prvo što bi jutrom radio bilo je da napravi horoskop dolazećeg dana gledajući svoj lik u ogledalu. Iz sjaja u očima, koje su ga mjerile iz ogledala, čitao je moć ili nemoć svojih nakana. Određivao je uspjeh ili neuspjeh novog dana prema silnicama koje su iskrile iz zelenkastožutoplavosmeđkastih očiju, inače promjenive boje, po željama, raspoloženjima, ili, možda, uglu gledanja na svijet, život i stvari. Helem, njegove oči su bile vidovite. I jasno se caklile na savršeno skladnom, moćnom, koščatom licu jakih jagodica, oštra i silna nosa, isturene, odlučne brade, idiotski prelijepo skrojenih usana. Oči su, prema odrazu neke unutrašnje ljepote i sklada na njemu, određivale da li tog dana ima moć da ostvari svoje naume ili ne. I nikad ne bijaše „ne“. Do daske (koja fali) je vjerovao Bogu u svom tijelu, izvajanom od gole snage, prekipjelom od siline, prejake volje, suludih želja i samopouzdanja, umišljene neodoljivosti, pohlepne samodopadljivosti, tijelu rođenom da se u njemu razmnožavaju hirovi (i kompleksi) narcisovoajera.

Nikada mu nije palo na glavu da je slika u ogledalu obrnuta i, možda, naopaka.

Osim što je neizmjerno volio sebe, činilo mu se da voli i sve žene, i ružne i lijepe, i mršave i debele, i sitne i krupne, i plave i glupe, i.... Sam je sebe nazivao hladnim rasplodnim vjetrom što jezdi (biva jaše na umišljenosti, i muškosti) svijetom i oprašuje raznobojne, mirisne ženske cvjetove. U svima je nalazio neku čar, zamjerke je zanemarivao. Taj hladni sakupljač trofeja (kako je sebi volio tepati pred ogledalom) imao je i svoju evidenciju (žalosnu kartoteku presovana cvijeća) - crni dugački češalj, pu-pu-pu, pun recki. Helem, gledao u nekom filmu kako kauboji urezuju svoje žrtve na revolverske drške, a pošto je u glavi imao crno-bijelu kopi mašinu to je i iskopirao. Samo što u njegovom slučaju nije bilo pogodno urezivati recke na oružje te mu se učinilo da je češalj prikladan za tu kaubojsku rabotu. Poslije bi njime dugo gladio i milkio svoju bujnu ćubu, koja je kao i oči imala moć da se kameleonski presijava u raznim bojama. Pri korijenu crna, njeni valovi zlatnosmeđi, da bi pri vrhovima pramenova potpuno prešla u nježnu, svijetlu kosu. Volio je da zamišlja kako mu glava gori u plamenu njegove lavovske grive. Što mu je vjetar ponekad i dočaravao igrajući se njome (ako je vjerovat vjetrovima).

Često se tako gubio u moru žena, pod plimom i osekom. U raskalašenim snovima. Te se počeo i tražiti, kad se izgubi. Počeo se i jesti zbog onog naročitog nemira u slućenoj duši, i vječite putene, i usputne, gladi. Prokleta ljepota, zarobljen um u savršeno tijesno tijelo, sve ga je to jelo, njegova suština i praznina. A opet je volio i hranio životinju u sebi i bunio se žustro što mu se počelo činiti da u njegovoj životnoj kuli ipak nedostaje po koja dasaka, ili bar klin. No, nije vjerovao da se može srušiti.

A onda je jednog suđenog dana, na semaforu, s druge strane modre ceste, sreo Džejlanu (Lanu, samozvanu). Hodala je svijetom kao da ga posjeduje. Visoko vitka, zgodna i skladna ko duga, fino i lijepo neopisiva (ko da joj nije mjesto u ovoj priči), daleka, nepojmljiva, nedostupna, od ljepote, i oholosti. Neuhvatljiva, i puna sebe, poput svjetlosti.

Sljedećeg jutra, gledajući se u ogledalo, Majo je poželio nemoguće. Poželio je da posjeduje to njeno posjedovanje svijeta. Nasmiješio se sebi, i namignuo jaranski. Njegov lik u ogledalu mu je, kao i obično, rekao «ti to možeš ako iko živ može».

Saznao je tačno vrijeme kad ona prolazi parkom od fakulteta do svog stana u krem- mahali. Naoružan neodoljivim smješkom, razastro je svoju visoku sjenku po putu kojim je trebala proći i čekao u napetom blaženstvu lova.

 -    Prolomićeš zemlju korakom. – samouvjereno, šeretski prepriječi joj put pod nogama mrežom osmijeha, riječi i šejtanskog govora tijela.

Nije ga ni pogledala.

Pogleda uprta u beskraj, svoje oholosti, parajući nosom nebo, pokida savršenim grudima njegovu mrežu, kao paučinu i odnjiha kukovima, kojima je lijevao kalupe u oba svoja oka. Njegovom liku, u ogledalu, ne bješe ama baš ništa jasno. Razli se i izblijedi slika u staklu, učini mu se da nestade sjaja u očima, i bi mu teško, do neba, i do groba.

Lana je prošla visoka do oblaka, ali su joj misli ostale u parku. Na savršenstvu tijela, što oči i dah otima. Iako se toj njoj nikad ne dešava. Nije mogla stati, ta ona je nezaustavljiva, zvijezda arogancije, ali je poželjela jako da je on sustigne, da se okreće oko nje, da ga zarobi gravitacijom, i zavrti oko potpetice. Samo da se mogla okrenuti (od svoje ose, oholosti) vidjela bi da poskakuje za njom nesigurna koraka, poput idiota, na sigurnom odstojanju, njušeći njene mirise, kao pas.

Čuvar ulaza, u «Bijele dvore», kafić za odabrane, velika ljudina, obrijane glave sa tamnim sunčanicama, koje su štitile maloljetnike i nepoželjne goste od njegova pogleda, se zbuni naglim zaokretom njene putanje, i prije nego se snađe, ona prođe kroz njega, uđe unutra ne pogledavši nikog i sjede za sto do prozora. Čekala je sudbinu i konobara. Konobar dođe, ona mu bez riječi pokaza prstom na kapučino, a sudbina sa zlatnom kosom ne dođe.

Što baš tog dana (kad Bog hoće) umjesto kući, ona svrati u „Bijele dvore“, nije sebi htjela objasniti.

Učini joj se da je sjedila dugo i gledala u bezličnu masu što je promicala. Rasrdi se na sebe, ustade i krenu, a on se pomoli na vratima. Kad lavina krene, nema vraćanja. Kresnuše se rubovima pogleda u mimohodu. Ona izađe na vrata, a on sjede na njeno mjesto. Još toplo od njenih oblina. Dođe mu da zagrize jaja. A ona?! Iako je zaboravila svoje misli za stolom, nije se vraćala po njih, tvrdokorna. On naruči špricer i prosu ga u grlo. Nekakva rosa mu orosi trepuške. I teško mu bi, kao da sahranjuje svoju sliku iz ogledala. Otišla je kad sam ušao? Bježi od moje nasrtljivosti, zaboli ga u mozgu od pomisli.

Lana je sjedila sama u stanu i maštala o svom sutrašnjem putu kroz park, od fakulteta do stana, kuda je svaki dan prolazila najmlađa, najljepša, najviša, najpametnija, najnedostupnija i najusamljenija profesorica u svijetu. Nije mogla da vjeruje da se danas dogodilo čudo. Muškarac, pravi muškarac, pomalo iz njenih snova joj se obratio sa očitom, dugo priželjkivanom namjerom. A ona, prepametna glupača, je samo prošla pored njega prepuna sebe i svog prokletstva. Poželje da vrati film unazad da ispravi grešku. Ali, ne mogu se svi filmovi povraćati, kako se kojoj profesorici naumi.

Majo je sjedio u «Bijelim dvorima», skrhan, ko komarac na šoferšajbi. Prvi put je doživio poraz, totalan. Prvi put ga ženka nije ni primijetila! Njega, savršeno neodoljivog! Ama nikakvog trzaja na njenom licu nije mogao uočiti. Taština je boljela do koštane srži. Te večeri se pijan vratio u sobu sa zidovima u ogledalima. Prilika u njima je bila zamagljena, nejasna i mračna. Nije se usudio ni sijalicu upaliti. Ružno je sanjao te noći da mu se ogledala rugaju, da su se pootkidala sa zidova i napravila lomaču na njemu.

Sutradan, prvi put zakasni na svoj konobarski posao u «Ludoj kući». Gazda se ljutnu, ali mu brzo i oprosti jer je znao, njušio je,  da njegov napuhani konobar ipak privlači malodobno naivni ženski svijet u njegov kafić. Na poslu ga je gušila čudna tjeskoba. Kad je bilo vrijeme, slaga da mu je zlo i klisnu s posla. Da je čeka. Sjeo je na klupu i žmirkao u njenom pravcu. Naišla je, ko navijena, daleko zamišljena.

-    Volio bih da sam vjetar, da mogu stići tvoje misli, - prepoznala je njegov jučerašnji glas. I odlepršala poput vjetra, naizgled nedodirnuta riječima. Pokajala se čim je prošla, ali se nije mogla oduprijeti nekoj sili što joj nije dala stati i spustiti se, sa svoga neba, prizemljiti, na njegov nivo. On je htio jezik pregristi. (Al je zaboravio, usta zatvoriti.) Nestala je u masi. Nije pošao za njom. Noge nisu htjele. Želio je glavu zabiti u zemlju, kao noj, samo da ne misli više o njoj. Raspadao se od stida, pred samim sobom.

Te večeri gađao je pepeljarom svoj lik u ogledalu. Ogledalo ciliknu i na njemu se razape paukova mreža, pukotone u staklu uloviše njegovu sjenku. Rupa u sredini okvira pojede mu pramen kose i izbuši lubanju. Nije mogao zaspati od bola u ogledalu.   

Ustao je rano. I prvi put iz neobjašnjiva straha ne pogleda horoskop u zjenama. Već ode, mahmuran od nesanice, da je s jutrom čeka u parku. Mora proći na posao, možda je ujutro bolje volje, nadao se.

Njene potpetice kroz jutarnju tišinu zakuckaše mu po lubanji.

-         Ako prođeš opet, proći će nam život!- jeknu.

Nigdje ne odjeknu.

Igra je bila već prešla u inat. Prije bi umrla nego popustila, i smekšala. (A Bog joj je svjedok da je  željela, itekako željela). Ipak prohuja. Prođe pored mene kao pored pasjeg govna, učini mu se. To preli čašu, i on ode da otpije preljevak. Ne ode tog dana ni na posao nego se skoro uguši u čaši. Popodne ga neka tanka nit pijanog nagona sprovede do parka. Zaspa musav na klupi čekajući je. Naišla je, pogledala na klupu, spavač joj se učini poznat, i prođe (nikad kući ne došla).

Svaki dan ju je čekao na istoj klupi, a ona više nije prolazila tuda. Bojala se i njega i sebe i svojih misli, i osjećanja. (I sama sebe proklinjala.)

Nađoše ga jedne zime smrznuta i ukočena na klupi.

Ona je, kasnije, dugo, do usidjeličke penzije, prolazila tuda i pogledala u prazninu gdje je sjedio.

Kad je osjetila da joj se primiče čas, ode i sjede na klupu da se sa njom oprosti. Dugo je, prazna i nijema, sjedila na njoj. Dok se nije pretvorila u bronzanu statuu. Koje ponekad poznatim profesoricama podižu u parku.

I danas njeno bronzano tijelo sjedi na istoj klupi. U njenom pogledu je ista oholost, i isti jad, koji zagolicaše ovog parkosjedioca da im nađe korijenje, napiše žalbu sudbini u priči, i ukleše pouku u nadgrobnu ploču. 

   Duhnjaluk

Tijelo tijesno (XXXL)

Razum u duši

Guši

Maše mašta

I ruši

Lavinu nagona

Tinjaju i fijuču

Boje

Kroz obline

Se sudaraju

Žmarci

Migaju i migolje

Meraci mreškaju

Zapise u koži

Što postaje raskrsnica

Vremena,

Stara razglednica sudbina

Samo

Strahovi

Sahrane

Sve

Slatke

Snove

Između dvoje

Koji zabacuju sidra

U okeane bez dna

I vežu se, biva, njima

Da bi lakše tonuli

Do beskraja

(Helem;

Od ljuljanja, u ljubavi

I zanosa, religije

Nema medicine moćnije

Protiv Depoezije;)

Priča nad pričama

Priča (ni)je za priču. Pričao mi je Pričalac. Ugušila bi ga, veli, da je nije nekom ispričao.

Ne zna ni gdje ju je čuo, ni je li mu došla u snu, ni kako mu je naumpala, samo se odjednom pojavila, čudna, neodređena, nesvakidašnja, gušila ga i tražila da se rodi. Ispočetka nije smio da je pusti iz kafeza duše, bojao se da će ga proglasiti ludim, a kada su ga ionako proglasili budalom, odlučio je da ispriča (bar iz vica).

Uho se moje našlo na putu joj kroz vrijeme. Samu je sebe stvorila i nije tražila da bude zapisana, ali je tražila da putuje dalje kroz vrijeme, jer nosi poruku od početka kraju.

Jednom davno, tako davno da sjećanja ni vode ni zraka ne dosežu davninu, daleko od poimanja, tako daleko da svjetlost ni misao tamo ne dopiru, poslana je na Put priča početnica iz beskraja ka beskraju. Prvo je priča bila samo ništa, a o ništa ne možemo pričati. Kako je ništa postalo nešto još ne znamo, taj dio saznajemo na kraju priče koja još nije završena, niti će kada biti. (Ali se nagađa tehorijma.) Prvo se iz ništa odnekud rodila tačka, najusamljenija tačka u apsolutnom ništavilu, sama, ničega sličnog nije bilo. Iako je bila biva tačka još uvijek nije bila ništa jer nije postojalo ništa, pa ni ona nije mogla biti nešto, ništa nije mogla ni slutiti ni spoznati, nije ju ništa ni interesovalo, bila je čista ravnodušnost, nije bilo ni vremena da zna koliko je postojala, nije bilo ni prostora da zna gdje je i iz čega nastala, nije bilo svjetlosti da vidi bilo šta, ni mraka nije bilo, bila je samo pusta praznina.

Kako vremena nije bilo, tačka nije znala koliko je dugo tako gluho dangubila, nije bila svjesna da je u ničemu ona ipak tačka nečega samog po sebi razumljivog, nečega što ne može stati u pojam i priču, nečega što je samodato, nečega što je bilo Sve, te je bilo nedokučivo, nečeg Savršenog, te se ne može spoznati, nečeg Svemoćnog što će se, kad se pojave pojmovi, pripisati Bogu, nečeg što je samo sebi Svrha i Cilj, nečeg što možda ima obrise zakona božijih zbivanja, nečeg iz čega će nastati, i u čemu nestati, Sve.

Tačka sama još uvijek nije bila ni početak priče, ona je bila samo ideja iz koje će se valjda ispiliti Priča Početnica. Početak priče se valjda desio kada su se u lebdenju ništavilom po zakonima propisanog božijeg zbivanja susrele dvije druge tačke u našoj tački. Kako susrele?! Otkud sad dvije tačke?! Ta bajke su za djecu!

Jeste, susurele su se, jer naša tačka nije ni bila svjesna da je ona tačka početka i kraja zbivanja (a to su, biva, ipak dvije tačke).

Kad se sretnu dvije tačke, one načine jednu te naša tačka od svog nastanka nije bila ni svjesna da je u njoj i početak i kraj. Usud je htio da po nekoj inerciji slučajnog (bogom danog) susreta u našoj tački početak i kraj se, ipak, razdvoje i nastave svojim putem. U toj eksploziji rastanka, odmah nakon razdvajanja, počelo je teči vrijeme i stvarati se prostor (jer, kraj je odletio na kraj, te ga nikada nećemo spoznati, a početak je počeo stvarati Priču Početnicu od vremena i prostora u zoni nužnog božijeg davanja.

Dugo je našoj tački, koja je sada bila početak, trebalo da stvori prvo slovo koje je zapravo bilo i prvi pojam, još duže da se stvori sistem slova koji bi dao riječ, a riječi, znate već, priču bez kraja. I danas tako nastaju priče po tom prvotnom principu - djeca na jednu riječ vežu drugu, prave rečenice i čitave priče (pa imale one ili nemale, glave i repove).

Pričalac (koji je želio biti anoniman, a samo ću vam reći da nije iz ovog nama znanog, i vidljivog, poimanja) mi je zapravo samo tako i započeo Početnicu.

.

..

…

…………………………………………………………………………………………………...

B

Bog

Bog stvara

Bog stvara tačku

Bog stvara tačku i

Bog stvara tačku i iz

Bog stvara tačku i iz nje

Bog stvara tačku i iz nje druge

Bog stvara tačku i iz nje druge dvije.  

…………………………………………………………………………………………………...

(Po tom principu nastala je prva rečenica priče nad pričama, koja i nije priča nego priča o početku pričanja, bez kraja.) 

           Tabani

Kakve si ovo, Majko, rodila mi tabane

Nit su za cipele niti za opanke

Na njih ne pašu nikakve čizme, ni papuče, ni kaljače

Uvijek za dva broja promaše

Nemaju ovi tabani čvrste korake

Nisu ni za brda niti za ravnice

Nit mogu ostavljat tragove dok lete

U mrtve čvorove vežu vezice

Kad u budućnost idu natraške

Pravac nikako da održe, da ga nauče

Da ga utabaju i uhode

Putanja stalno se kliže i izmiče

Kad slijede nemirne leptire

Od sutra do juče

Kakav si ovo sat poklonio mi Oče

Kad kazaljke idu naopačke

Pa se pravo vrijeme ukaže

Samo u ogledalu, sa druge strane

Gdje modra rijeka uvire

Kakvu si ovo dušu zunzaru

Bez ikakva znaka, biljega i mustre

Udahno u moje čakre

I bacio olujama da je oblikuju

Vjetrovi oaza i pustoši

Hoću li je umjeti sačuvati

Da ti je čistu vratim, Bože

        Tužiću !!!

Ademove spermatozoide

I Havu za Kopernikove jabuke

I Keopsa za mumljanje i piramide

I Sizifa za Isusove muke

Tužiću Džingis Khana

I njegovih pet miliona potomaka

I ćoravog Homera i Kulina bana

I epopeju neznanih junaka

Nosterdamusa tužiću

Za sreću i nesreću

Za tvoju i moju sudbinu

A tako mi bezakonja u stihu

Tužiću i Šekspira

Zbog šašavog pogleda iz oba oka

Zbog čela visoka i duga nosa

Zbog razdjeljka, ispod pancira

Njega ću bez svjedoka

Tužiću Ajfela i Pikasa

Mocarta i onu budalinu Alberta

Ajnšatajna, Forda i Fjorda

Zbog imena

I Tolstoja za Karenjinu

U ratu i miru

Tužiću sve cezare

I rimskog papu

Kineske careve i dinastije

Tužiću rusku dumu

Tužiću Tita i Partiju

Tužiću majku Terezu

Mahatmu i Indiru

Tužiću Mikija Mausa

Muhameda Alija

Pipi Dugu Čarapu

I opet Nosterdamusa

Šta fali, bem mu miša

Tužiću Robina Huda

Tarzana i Kunta Kinte

Travoltu i Vajsmilera

Tužiću i trokut Bermuda

I onog pedera … da mu da …

Ne kazujem imena

Tužiću Orvela, veliku braću

I zoološke vrtove

Dantea i njegove zajebancije

Zapamtiće me kad mu pošaljem

Račun za sve

Ko i Darvinu za njegove nakane

Šta on ima da glumi svoje rođake

Sve ću mu redom ispreturati rafe

Ma, tužiću zbog te i te

(zavrzlame, jebo te)

Sve dobrice i loše miloše

Male i velike kraljeve

Jake i slabe gene-r-alije

Sirotinju i seljake

I one bogomdane

Bogate insane

Što ne znaju šta će

Od svoje nafake

Sve ću tužiti

Zbog povjesne obloge

Biće sudnica krcata

I biće masovna

Mutacija zakona

Zbog gripe masona

I njihovih kravata

Tužiću Ginisa

Zbog svakog rekorda

I vladavinu krutog prava

Na račun zajebunjenog naroda

Na krutom i stoji parna država

Imaće Porota puna usta posla …

I nema odmora, ni ferija

U prašenju procesa, ispod nebesa

Kad na red dođem i ja

Braniće se Istorija:

Ma, bježi ba

Ja sam nepopravljiva

I nije tačka, čemu žurba

I ova pjesnička natruha biće tužena

Tek da se maskira tužibaba

P.S:

(nastaviće se, samo da znaš, Radovane,

tužiću i sve inkvizicije

ne može baš sve u- jedno da stane)

Evo

Lucija

Kraljice života

U meni

Premećem

Se

Iz sebe

Iskačem

Mijenjam kožu

I lice

Po tvojoj mjeri

Krojim i misli

Oko glave

I izmješaj me

Kad sam već od gline

Da ne blatim više

I ovo zemno mjesto

Da ne izdrži me

Vidiš bona

Da rastrzan sam

Ti me saberi

Rasuta

U pjesmi

O tebi

Uzdignutoj

Na vrhunac

Koplja

I vijoreći uzvišeno

Vajaj me

( I varaj zavodno)

Unazad 

Nisko I žestoko

Do griješnog praroda

Do hiljadu i drugog

Raširena koljena

Dlaka

Ova pjesma nije čupava

Ni dlakava

Fali joj dlaka za toga

Ne dlaka od slona

Ni krokodilska

Već ona, smotana

Ona posebna

Za svakog oka nije

Ona vesela

Koja se stidno krije

Bez take nake dlake na jeziku:

Jedva čekam da se smrkne

Da se dlaka s dlakom krkne

(i umoran sklopim trepavice ;)

Ma, bježi, bona!

Jutros sam pošao u potragu, opet

Tražiti inspiraciju, u jalovu poslu

Sretoh kolegicu, u osmijeh odjevenu

Samo me pogledom kresnu

(valjda ste vidjeli varnicu)

Dugo je potom čavrljala,

Radno mjesto umivala od krmeljina

I u mene krišom pogledala

(kobiva ja sunce, a ona santa leda, bivša)

I nije izdržala:

Čitam tvoju knjigu, kolega,

Zamirisa njen glas u mojim ušima

To je u redu, još nije zabranjena

Reče onaj što se svemu krevelji, iz mojih usta

Strašno je to, užasno, ogavno, jezivo, …..

O čemu si pisao

Znam, jedva sam to preživio

(uporno sam na kiseli kupus ličio)

Ali je, ipak, u meni o-tisak ostavilo

Pogodilo me, znaš, i za dušu se zakačilo

(čak je i ruku stavila tamo gdje bi trebala biti duša,

 Neodređeno, sjeverno i južno od pupka)

Halali, kolegice,

Ako je došlo do neželjena začeća

(ma, samo sam nisko pomislio, i pobjegao naravno, junački,

Iz klinča polova, nacija, religija, civilizacija)

Ne znam da li je moj bijeg razumjela

Al čitav dan osjećam par rupa na leđima

Od njena pogleda